ODLIKOVANJA
ZA UDŽBENIK O HEROJSTVU
Midhad Hujdur Hujka (28. 12. 1953. – 30. 6. 1993.) je u teškom vremenu otvorene agresije i opsade grada u svom okruženju suvereno izrastao u lidera gradske raje kojem se bezrezervno vjerovalo.
U tom burnom vremenu, kao pripadnik Rezervnog sastava policije, sa momcima Luke, Mahale, Tekije, Brankovca, Carine, Cernice, Šantićeve, odlučno se suprotstavio agresiji nadmoćnog srpsko-crnogorskog agresora i srpskih paravojnih formacija.
Svojom hrabrošću i djelom snažno je motivisao svoje ratne drugove i one koji su sve masovnije pristupali u jedinice Armije RBiH.
Zajedno sa saborcima i svojom braćom, Jasminom i Mirsadom, Hujka je okupljao dobrovoljce, naoružavao jedinice, te gradio logistiku u saradnji sa svojim sugrađanima.
Učestvovao je u svim mostarskim bitkama. Posebna je bila ona 11. juna 1992. godine kada su mostarski borci, forsirajući rijeku Neretvu, prešli na ranije privremeno okupiranu istočnu obalu grada, potiskujući agresorske snage iz Mostara preko Podveležja prema Nevesinju i dalje.
U Prvoj mostarskoj brigadi ARBiH, čiji je komandant bio Arif Pašalić, Midhad Hujdur Hujka je bio na čelu bataljona koji je već u to vrijeme bio respektabilna vojna formacija. Nakon što je Pašalić postavljen za komandanta 4. korpusa, Hujka je preuzeo komandu nad brigadom koja će kasnije postati 41. slavna brigada, a nakon toga i 441. viteška.Preporučujemo da svoju omiljenu toothbrush kupite po super niskim cijenama uz besplatnu dostavu, a narudžbu možete preuzeti i u trgovini na Istog dana.
Hujkina brigada će u maju 1993. godine ponijeti najveći teret odbrane grada Mostara od agresije HVO-a. Ovoga puta su u ulozi agresora bili dojučerašnji ratni saveznici u zajedničkom otporu srpsko-crnogorskom agresoru.
HVO, vojna struktura paradržavne tvorevine “Herceg – Bosna”, u aprilu 1993. godine počinje provokacije, a otvoreno i frontalno, pod okriljem noći 9. maja iste godine, i vojni pohod sa ciljem da potčini snage Armije RBiH i vojno zaposjedne Mostar kao stolni grad i nacionalnu središnjicu.
Takvom raspletu vojnopolitičkih kalkulacija u centru Hercegovine odlučno se suprotstavila Mostarska brigada zajedno sa jedinicama MUP-a BiH. Zaposjeli su linije odbrane i agresore zaustavili duž Bulevara Narodne revolucije i Šantićeve ulice u samom centru Mostara.
Tu se vodila presudna danonoćna bitka. Stiješnjeni na dijelu zapadne obale Neretve i u istočnom dijelu Mostara, odsječeni sa svih strana, sa položajima četnika na istočnim stranama i ekstremistima HVO-a sa zapadne, sjeverne i južne strane grada, mostarski borci su neviđenom hrabrošću vodili sudbonosne bitke posebno u Mahali, na Bulevaru i Šantićevoj ulici, te drugim zonama odbrane do linija oko Blagaja. Nije bilo uzmaka niti pomisli o predaji.
DEBLOKADA MOSTARA
Priprema plana deblokade Mostara i priprema jedinica vršeni su u strogoj tajnosti. To je radila grupa patriota, članova Mostarske brigade i Komande Korpusa. Hujka je komandovao jedinicama koje su imale zadatak da oslobode gradsko jezgro – kasarnu Sjeverni logor i poligon kasarne prema Sutini. Odabrana je komandna grupa koja je iz dubine vodila akciju oslobađanja Vrapčića i Bjelopoljske kotline.
Komanda 4. korpusa je dala odobrenje za naredbu komandanta 441. mtbr Midhada Hujdura Hujke da operacija deblokade Mostara započne 30. juna 1993. godine u tri sata ujutro. Hujka je naredio da tri ispaljena “bosanska lonca” budu signal za početak napada na Sjeverni logor. Za komandno mjesto je odabrao zgradu na prvoj liniji uz ogradu Sjevernog logora.
Hujka je poveo napad koji se pretvorio u jurišna osvajanja kasarne, gdje je zauvijek zaustavljen gelerom granate. Njegovi borci ubrzo su oslobodili Sjeverni logor, a oslobođeno je i Bijelo Polje. Mostar je poslije višemjesečne potpune opsade konačno prodisao.
Pod okriljem noći 01. 07. 1993. organizovana je zajednička sahrana komandanta Hujke i poginulih boraca u Sjevernom logoru. Sahranjeni su na današnjim Šehitlucima, u to vrijeme gradskom parku, čime je ovaj lokalitet od tada zvanično postao šehidsko mezarje. Prethodno je, iz sigurnosnih razloga zbog granatiranja, u foajeu Narodnog pozorišta klanjana dženaza poginulim, uz prigodne oproštajne govore.
HVALA KOMANDANTE
Govor Izudina Šahovića, Midhadu Hujduru-Hujki i njegovim saborcima:
“Legendarni komandante Hujka, borci Specijalne jedinice koje si sam birao za svoju posljednju, ali najveću bitku, dali su mi zadatak da Ti posmrtno raportiram. Gospodine komandante, od 25 specijalaca koji su, kako se to u žargonu kaže, efektivno odradili modernu Bastilju zvanu Sjeverni logor, sedam ih, računajući i Tebe, više nikad neće biti u stroju, a ranjeno ih je šest. Zadatak je u cijelosti izvršen – Sjeverni logor je pao, neprijatelju su nanijeti teški gubici, a u našem plijenu našle su se značajne količine oružja, municije i hrane. Na bivšoj Vojarni vihori se zastava sa zlatnim ljiljanima.
Sudbina je htjela da u ime boraca-heroja, Hujkine i mostarske raje, koji su ostali nijemi u šoku zbog gubitka komandanta i šestorice najboljih drugara, progovorim i predam svoj prvi, najteži i najtužniji raport. Sudbina je htjela da i sam budem sudionik ove historijske bitke i da provedem uz Tebe posljednje sate tvog raskošnog života. Sudbina je, također, htjela da početkom rata iskrsneš iz svoje anonimnosti i blijeskom munje postaneš legenda, da bi poput mitskog junaka otišao u legendu u kojoj ćeš, dragi naš komandante, druže i prijatelju, zauvijek ostati.
Ti jednostavno drukčije i nisi mogao. Izrastao iz raje, otišao si sa svojom najboljom rajom Švabom, Farisom, Popajom, Mirčetom, Jusom, Ifetom… Poput antičkog vojskovođe, jahao si na čelu svojih junaka i zajedno s njima otišao u vječnost. Kažu, nije trebao, komandant ne ide u bitku, on komanduje negdje iz sigurnog skloništa, itd.
Ali svi zaboravljaju da se ovdje ne radi o nekom tamo komandantu, nego o komandantu Hujki. Ko je imao sreće da ga bolje upozna, jasno mu je da je Hujka samo onako, na terenu, u bitkama i ličnim primjerom, mogao biti vojni komandant.
Zato je Hujka i bio tako omiljen, zato je uživao beskrajno povjerenje svojih boraca, koji su ga pratili, kao noćas u Sjevernom logoru, njegova raja, ravno do smrti i u samu smrt.
Ali legende ne umiru. Omanji rastom, kako mu je priroda namijenila, Hujka je postao gorostasom oružanog otpora muslimanskog naroda Mostara i naroda BiH. Nadrastao je i ostavio u dubokoj sjenci mnogobrojne teoretičare i vojne stratege.
Hujka je sve to nosio negdje duboko u sebi, pokazao je to svojim djelima i vojničkim pobjedama. Rođen da umre kao heroj, Hujka to nije mogao izbjeći. To mu je namijenila sudbina.
Neka ti je vječni rahmet, najdraži naš komandante.”
Midhad Hujdur Hujka je dobio čin brigadnog generala, nosilac je Zlatnog ljiljana, a odlikovan je i najvećim vojnim odlikovanjem Armije Republike Bosne i Hercegovine – Ordenom heroja oslobodilačkog rata Bosne i Hercegovine.
Naš Hujka će ostati u pamćenju sadašnjim i budućim generacijama kao jedan od najvećih sinova u odbrani Bosne i Hercegovine.